Wired box

Dobrodošli na moj blog

09.11.2018.

Here we go again

"Voljela bih da se vidis mojim ocima." Neko ko te zna skoro citavu vjecnost ti to kaze i pokusas. Pokusas da se okitis onim istim ruhom djecije radoznalosti i iskrenosti. I uspije ti. Onda pokusavas da se s tim istim spoznajama o sebi vidis i kao neko kome sopstvena sjena nije vjecno jedini saputnik. I pokusala sam, stvarno jesam. Ali vidim se na tom putu opet tu. Sama. Sve je dobro kad zazmiris na jedno oko. Pa na drugo. Kad pokusas da se vizualiziras sa dovoljno dobrim. Ali ne to nije to. Ja jos vjecno lutam, zbog tebe. Trazim te. Pronalazim te u sopstvenoj praznini. Proslo je tri godine i 2 mjeseca skoro. I ne znam. Nikad nisam uspjela da u potpunosti zatvorim to poglavlje. Pokusavam da odrastem. Pokusavam da ti pronadjem kutiju u zaboravu, ali ne, ne ide. Zauvijek cu da marim. Suludo je. Bez sumnje. Ali to sam ja. Ja sam ona koja ce da traga za tobom sve dok se ne upotpuni ovo u meni. Sta god to bilo. U ova zadnja dva mjeseca sam si umisljala da sam osjetila draz. Ali nisam. Sve dok jos lutam i trazim te u svakom ko se upusti u ovu moju neprestanu reinkarnaciju lutanja u melanholiji i nostalgiji. Valjda je to ono sto si mi ostavio iza sebe. Da svu potistenost koju si izazvao iskoristim. Da bar na platnu ili na komadu hartije osvanemo mi. U nekoj drugoj, imaginarnoj dimenziji.

22.10.2018.

Nekad tamo iza sjete

Pocinje tamo negdje iza sjete nova prica. Iza dobrog ceka jos bolje. I onda si tu. I ispunjen, zar ne?

18.09.2018.

Nervni padobranac na usluzi

"Sama stojis na rubu ponora i ocekujes jato lesinara da zabarikadiraju tvoje sirove nesigurnosti." Ja se ovako ne osjecam. Osjecam se. Pa ne osjecam nista. Sem onog gorostasa od ocekivanja. Prema sebi. Praktikuje se covjeku ta samospoznaja dok na drugoj liniji imas onaj guru glasic koji te leprsavo zanosi s jednog oblacica zablude na drugi. Znam da imam opet dug put ispred sebe. Da se nisam nikad okruzivala s vise ljudi a osjecala usamljenije u posljednje 3 godine. Mislim znate kad samog sebe sabotirate jer eto nemate energije za kontinuiranu razumnost. Gusim se. Opet to gusenje. Kad gledam kako drugi skulptuisu svoju ravnodusnot, moja zbilja ostaje nedovrsen prototip. U sustini sa svima suosjecam, ali je jace od mene naprosto da se tad u plitko malo govance pretvorim koje sve to umanjuje. Zasto? Zato sto se ne znam nositi s tim. Trebam 50 novih pocetaka, kako bih pobjegla od ove (ne)sigurne luke. Sretno mi bilo.

22.06.2018.

Simulacija osjecaja - akademska gromada ocaja

Kako te mogu zeljeti svaki put kad se nesto desi sto ce me dovesti korak blize meni samoj? Bila sam se otrgnula od utocista koje mi je odavala tvoja pojava. I sve je proslo. Svi su prosli. I dani. I blijedi osmijeh iza ravnodusnosti. I dzelati mog ponosa. I prkos. I inat. I nostalgija. Ali stare dobre nemirne noci, se vracaju. Gdje bih sve ponovo. Ali prosao voz. Prokockala sam tebe, i tebi slicne. Otpisala sebi tu slobodu da te volim. Ne umijem ja to. I ti to jako dobro znas. Ne znam kako da te uopce vise oslovim. Kao ponosno ocuvan oziljak ili kao ranu? Falis mi. I sad kad bi ti se oci zacaklile i kad bi mi pretocio svoje misli u kalup svog jedinstvenog zaleta euforije, dozivjelo bi sve u meni renesansu. Ali nema te. I nema me. I nema nas. I da 4 jebene godine su prosle. I ne nisam ostala bez ispaljenog metka. Ja sam bila meta. Ranilo me svaki pokusaj poredjenja drugih s tobom. I to je to. Osjetila bih na sekund draz. Ali cim bi se odraz svih tih utjeha, prolaznika kristalizirao, nestala bi svaka naforsirana iskra. Ali eto. Tu su snovi. Cuvam ti mjesto. Neces znati da sam ti ga ja ustupila. Jer znam. Znam da vise ne postojim za tebe. Ja sam tebi samo asocijacija za prezir. A ti si brate inspiracija za nebulozne postove kad me smori ispitni rok. Znaci..zamalo sam samoj sebi povjerovala da sam jos u tom tripu. Trebam refresh nakon ovih streberskih orgijanja. Pod HITNO!

12.05.2018.

Alter ego, i drugi ep o lansiranju sretnog nitkova

Negdje u pustolovini samovelicanja ugledah tromo nebo iznad sveopceg ludila samotanja. Svjez zrak sam zamjenio unutrasnjim smogom neodgonetnutih misli. I sjedim izresetan svojim prkosom. Strastven. Stran. Stranac u svemiru apsurda i smislenosti. Plutam po tebi istino. Plutam i spotaknem sebe pred svakim tvojim fragmentom. Strah? Da li je on prisutan? Nekad svrati da pocaskamo. Da mu onako bezivotno podignem roletne. I onda se razidjemo. Jer ja znam da je i on odustao od mene. Ne ostri mu se ostrica njegovih kontinuiranih samopjeva. Opjevani strah se kotrlja sebi nazad u celjust. I onda ostajemo tu ja i vizija. I ona se kao krpelj uspinje uz vratnu zilu svih zivota koje je likvidirao strah u proslom cinu. I sjedim i primam infuziju jedne besmrtnosti. Jednog neobjasnjivog vala novih odraza. Sjedim, divim se. I gusim se repertoaru koji prosijava svakom slijepcu u pokusaju, jednu novu iluziju. Tu je moje utociste. Tu sam svoj. Samo sto sam svoja.

28.04.2018.

Slijepa ulica je mjesto mojih najljepših inspiracija - Kundera

Umiješ da obgrliš svijet? Da jednim dahom odagnaš vrisak koji se skriva u tuđem trezoru bola? Ali šta je to što tebi preostaje? Par zrnaca pijeska u satu? Ako i sam sebe napustiš ko ti to preostaje? Sve su to pitanja na koja jedino može da odgovori iskrenost. Iskreno govoreći, ne radi se o manjku uzajamnog poštovanja ili susretljivosti. Već strah. Daruješ pažnju i empatiju, jer si spoznao nemir kojim se oni trenutno susreću. Ali, ako oni pomno žele da se/te izmanipulišu svojim nihilizmom, onda se preusmjeri. Recimo, kad ti uporno naglašavaju kontradiktornost tvojih samospoznaja. Kada ti važu svaku izgovorenu riječ. Kada ih tvoja zahvalnost iritira. To je izazvano strahom. Tu leži čvor omče koju im je ego vezao, dok su oni mjesečarili u nesigurnosti. Ti nisi tu da ispraviš za njih krive Drine. Već da im ostaviš prostora da se suoče sa svojom sopstvenom suštinom. Ako si prošao već tom rutom, znaš koliko je bolan proces, ali predivna destinacija. Ne radi se tu o bijegu od mračnih epizoda, jer te je strah povratka u tunel bez svjetla na kraju. Nisi egocentričan. Već si odgovoran. Odgovoran prema sebi. Svom svijetu. Svom putu. Dopusti drugima da pokušaju pronaći svoj kompas. I ako vam se putevi jednom opet spoje, znat će i oni sami kako da se nose sa iluzijom "slijepe ulice" ocrtanoj u mapi, onih u izmaglici. Zalutalih. Prošlih verzija njih samih. A vi, vi nastavite da pratite navigaciju do Otoka istine.

23.04.2018.

Konačno okončano

Sve je već tu. Uveliko. U izobilju. Dugi niz godina. Predivan period duhovnosti, svjesti i samospoznaje, iza mene i ispred mene. Doživjeh njen povratak u punom sjaju. Zahvalnost i novi list. Ovo je bio dug proces. Mnogo lutanja, malo pristizanja, i slijepih ulica. Bijega. Smežuranja svih prethodnih uvjerenja. Ali sad kad je sve tamo. A ja tu obgrljena. A ja tu s oduškom. Kompletna. Kompletna u neizvjesnosti, i draži koju nosi ovaj MOJ put. Ni prerano ni prekasno. Naprosto na vrijeme shvatih. A kad je do mene doprijelo, sustignut ću sve vas lutalice. Kiša zvijezda padalica. Samo zaželite, duboko udahnite, otvorite dušu i prepustite se beskrajnosti horizonta. I vjerujte. Vjerujte u svoju misiju.

30.03.2018.

Neko daleko ja

Sjedim tu s tobom. Prolazim ti vrhovima prstiju kroz socivo, tjeme i jagodice. Ja sam tu bila uz tebe. I uvijek cu biti. Ne mozes kriviti ljude sto ne znaju kako da te vole. Niti sto ne mogu da dosegnu tvoj senzibilitet. Na tebi je red da prihvatis da ovo jeste zguzvani list. Da su sva tvoja uvjerenja mrtva, i spremna za dolazak generacija novih. Stari bi mozda cak bio tvoj najbolji prijatelj u ovom trenutku. Shvatio bi koliko se osjecas otudjeno u tom "utocistu" razumnih logicara i skrivaca poraza. Mene nikad nije zanimalo da li se uklapam u tu savrsenu sliku, dok nije bio postojao neko za poredjenje. Dok nije postojala sredina koja stavlja moju mastu i moje snove u drugi plan. Sad kad velikodusno ljudi zele da obgrle mene i moje sposobnosti, ja ih mehanicki serviram, gubeci opet sebe, jer su to na kraju dana opet njihovi snovi. Prestiz koji meni ne pripada. Nisam filantropa niti volim da pravim kompromise, a na kraju dana se ulovim da bas to radim. Zrtvujem opet sebe, za nesto manje od sebe. Nisu vase vizije o meni manje vrijedne, ali su naravno bezvrijedne u odnosu na one koje su me zaustavile mnogo puta, da na sve stavim tacku. Ja znam da trenutno u ocima mnogih pretjerujem. Da je smijesno i zalosno u isto vrijeme. Da zivim mozda cak neciji neispunjen san. Svega sam toga svjesna, ali ne vrijedi. Na kraju dana te opet ceka neispunjenost. Prazna kutija, s pregrstom ocekivanja. Stari me bas ni u cemu ne bi mogao podrzati, oduzeo bi mi cak elan svojom pasivnom energijom, ali bi me shvatio. Shvatio bi cudoviste u meni. I meni je zalosno. Zalosno mi je da odrastes pred toliko para ociju, koji te konstantno prepoznaju kao nekog tamo dalekog odglumljenog. Mozda zato sto sam ja prva koja pokusava da pliva protiv struje. Ali obeshrabreno se vrati na korito, kad god proslost zakuca na vrata podsvjesti. I sita sam toga. Moram da pustim to breme. Nemam snage vise da glumim pocetke. Imam osjecaj da nemam vise puno vremena, i to me izludjuje i tjera naprijed u isto vrijeme. Cijela ova masinerija je tako suluda. I ovo sto me pokrece gubi na dinamici. Jer sad bas sad u ovom trenutku ne znam gdje da se JA pomjerim. Znam koji se koraci su ocekivani. Ali da je to bas MOJ put je upitno. Za sve optimiste ovog svijeta, pokusat cu da se vratim u stanje uzbudjenja i iskoristavanja potencijala. To sto cu na tom putu biti opet tromi vuk samotnjak, na to se ne moram osvrnuti. To je jednostavno moj zanr. Monodrama. Monotragikomedija.

09.03.2018.

Down with the sickness

"Jednog dana kad me vise ne bude" zvuci uvijek tako daleko. Pogotovo kad si tek bacen u zahrljaj ocuha kapitalizma i macehe sujete i impulsa. Ja se nadam da me intuicija sad prevari po prvi put. Ja zelim da zivim. Samo imam osjecaj nikad nisam znala kako tacno. Vise puta mi je ukazano na to da previse zivim u buducnosti. Sve bi sad ali kad stigne to sad,zapostavim ga, jer me je ono sljedece opilo. Obistinilo se ovo ili ne zivjet cu ovu godinu kao da je posljednja stanica. Jer meni malo vremena podari adrenalin. I eto nema predaje. Ima suza i panicnih napada ali ne i predaje.

07.01.2018.

Zen fen

Bori se za posjedovanje izbora. Poprilicno ljubomorno sam cuvala svoju privatnost. Nije me zanimala nesto pretjerano tudja. Citala sam rado biografije, kako bih uplela koju nit mudrosti u svojeglavu lobanju, i to bi bilo to. Prosle godine je samo billboard nedostajao i citava horda fotografa koji ce obznaniti dolazak apokalipticne djeve smorenih ociju. Da ja sam taj otrov koji ste progutali nakon prve drazi koja se iskrala. I ne niste mi bili bitni, samo jako naporni. Jako je bilo iscrpljujuce s vama dijeliti krov. Ali poglavlje zavrsi. Zadnji metak ispaljen 2 mjeseca unazad. I ja, sta je sad sa mnom? Jesam li se puno promjenila? Shvatila sam samo fragilnost svog postojanja i karaktera. Da sam sebi jedini oslonac, i jedini lesinar. Da sam valium & predoza adrenalina u jednom danu. Da nisam sebi nikad svjesno poslozila bilo sta. Da je stizalo onako rutinski tragikomicno. I sad kao sijedi mudrac sjedim i mudrujem, onima koji se vracaju na "mjesto zlocina"koji mi je bio namjesten. Valja me ponovo odgojiti. Valja mi brisati slutnje. Valja mi naci ponovo ravnotezu, bez jecaja & bijega. Da ne nestanem prije nego sto postanem.


Stariji postovi

<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
2219

Powered by Blogger.ba