Wired box

Dobrodošli na moj blog

12.05.2018.

Alter ego, i drugi ep o lansiranju sretnog nitkova

Negdje u pustolovini samovelicanja ugledah tromo nebo iznad sveopceg ludila samotanja. Svjez zrak sam zamjenio unutrasnjim smogom neodgonetnutih misli. I sjedim izresetan svojim prkosom. Strastven. Stran. Stranac u svemiru apsurda i smislenosti. Plutam po tebi istino. Plutam i spotaknem sebe pred svakim tvojim fragmentom. Strah? Da li je on prisutan? Nekad svrati da pocaskamo. Da mu onako bezivotno podignem roletne. I onda se razidjemo. Jer ja znam da je i on odustao od mene. Ne ostri mu se ostrica njegovih kontinuiranih samopjeva. Opjevani strah se kotrlja sebi nazad u celjust. I onda ostajemo tu ja i vizija. I ona se kao krpelj uspinje uz vratnu zilu svih zivota koje je likvidirao strah u proslom cinu. I sjedim i primam infuziju jedne besmrtnosti. Jednog neobjasnjivog vala novih odraza. Sjedim, divim se. I gusim se repertoaru koji prosijava svakom slijepcu u pokusaju, jednu novu iluziju. Tu je moje utociste. Tu sam svoj. Samo sto sam svoja.

28.04.2018.

Slijepa ulica je mjesto mojih najljepših inspiracija - Kundera

Umiješ da obgrliš svijet? Da jednim dahom odagnaš vrisak koji se skriva u tuđem trezoru bola? Ali šta je to što tebi preostaje? Par zrnaca pijeska u satu? Ako i sam sebe napustiš ko ti to preostaje? Sve su to pitanja na koja jedino može da odgovori iskrenost. Iskreno govoreći, ne radi se o manjku uzajamnog poštovanja ili susretljivosti. Već strah. Daruješ pažnju i empatiju, jer si spoznao nemir kojim se oni trenutno susreću. Ali, ako oni pomno žele da se/te izmanipulišu svojim nihilizmom, onda se preusmjeri. Recimo, kad ti uporno naglašavaju kontradiktornost tvojih samospoznaja. Kada ti važu svaku izgovorenu riječ. Kada ih tvoja zahvalnost iritira. To je izazvano strahom. Tu leži čvor omče koju im je ego vezao, dok su oni mjesečarili u nesigurnosti. Ti nisi tu da ispraviš za njih krive Drine. Već da im ostaviš prostora da se suoče sa svojom sopstvenom suštinom. Ako si prošao već tom rutom, znaš koliko je bolan proces, ali predivna destinacija. Ne radi se tu o bijegu od mračnih epizoda, jer te je strah povratka u tunel bez svjetla na kraju. Nisi egocentričan. Već si odgovoran. Odgovoran prema sebi. Svom svijetu. Svom putu. Dopusti drugima da pokušaju pronaći svoj kompas. I ako vam se putevi jednom opet spoje, znat će i oni sami kako da se nose sa iluzijom "slijepe ulice" ocrtanoj u mapi, onih u izmaglici. Zalutalih. Prošlih verzija njih samih. A vi, vi nastavite da pratite navigaciju do Otoka istine.

23.04.2018.

Konačno okončano

Sve je već tu. Uveliko. U izobilju. Dugi niz godina. Predivan period duhovnosti, svjesti i samospoznaje, iza mene i ispred mene. Doživjeh njen povratak u punom sjaju. Zahvalnost i novi list. Ovo je bio dug proces. Mnogo lutanja, malo pristizanja, i slijepih ulica. Bijega. Smežuranja svih prethodnih uvjerenja. Ali sad kad je sve tamo. A ja tu obgrljena. A ja tu s oduškom. Kompletna. Kompletna u neizvjesnosti, i draži koju nosi ovaj MOJ put. Ni prerano ni prekasno. Naprosto na vrijeme shvatih. A kad je do mene doprijelo, sustignut ću sve vas lutalice. Kiša zvijezda padalica. Samo zaželite, duboko udahnite, otvorite dušu i prepustite se beskrajnosti horizonta. I vjerujte. Vjerujte u svoju misiju.

30.03.2018.

Neko daleko ja

Sjedim tu s tobom. Prolazim ti vrhovima prstiju kroz socivo, tjeme i jagodice. Ja sam tu bila uz tebe. I uvijek cu biti. Ne mozes kriviti ljude sto ne znaju kako da te vole. Niti sto ne mogu da dosegnu tvoj senzibilitet. Na tebi je red da prihvatis da ovo jeste zguzvani list. Da su sva tvoja uvjerenja mrtva, i spremna za dolazak generacija novih. Stari bi mozda cak bio tvoj najbolji prijatelj u ovom trenutku. Shvatio bi koliko se osjecas otudjeno u tom "utocistu" razumnih logicara i skrivaca poraza. Mene nikad nije zanimalo da li se uklapam u tu savrsenu sliku, dok nije bio postojao neko za poredjenje. Dok nije postojala sredina koja stavlja moju mastu i moje snove u drugi plan. Sad kad velikodusno ljudi zele da obgrle mene i moje sposobnosti, ja ih mehanicki serviram, gubeci opet sebe, jer su to na kraju dana opet njihovi snovi. Prestiz koji meni ne pripada. Nisam filantropa niti volim da pravim kompromise, a na kraju dana se ulovim da bas to radim. Zrtvujem opet sebe, za nesto manje od sebe. Nisu vase vizije o meni manje vrijedne, ali su naravno bezvrijedne u odnosu na one koje su me zaustavile mnogo puta, da na sve stavim tacku. Ja znam da trenutno u ocima mnogih pretjerujem. Da je smijesno i zalosno u isto vrijeme. Da zivim mozda cak neciji neispunjen san. Svega sam toga svjesna, ali ne vrijedi. Na kraju dana te opet ceka neispunjenost. Prazna kutija, s pregrstom ocekivanja. Stari me bas ni u cemu ne bi mogao podrzati, oduzeo bi mi cak elan svojom pasivnom energijom, ali bi me shvatio. Shvatio bi cudoviste u meni. I meni je zalosno. Zalosno mi je da odrastes pred toliko para ociju, koji te konstantno prepoznaju kao nekog tamo dalekog odglumljenog. Mozda zato sto sam ja prva koja pokusava da pliva protiv struje. Ali obeshrabreno se vrati na korito, kad god proslost zakuca na vrata podsvjesti. I sita sam toga. Moram da pustim to breme. Nemam snage vise da glumim pocetke. Imam osjecaj da nemam vise puno vremena, i to me izludjuje i tjera naprijed u isto vrijeme. Cijela ova masinerija je tako suluda. I ovo sto me pokrece gubi na dinamici. Jer sad bas sad u ovom trenutku ne znam gdje da se JA pomjerim. Znam koji se koraci su ocekivani. Ali da je to bas MOJ put je upitno. Za sve optimiste ovog svijeta, pokusat cu da se vratim u stanje uzbudjenja i iskoristavanja potencijala. To sto cu na tom putu biti opet tromi vuk samotnjak, na to se ne moram osvrnuti. To je jednostavno moj zanr. Monodrama. Monotragikomedija.

09.03.2018.

Down with the sickness

"Jednog dana kad me vise ne bude" zvuci uvijek tako daleko. Pogotovo kad si tek bacen u zahrljaj ocuha kapitalizma i macehe sujete i impulsa. Ja se nadam da me intuicija sad prevari po prvi put. Ja zelim da zivim. Samo imam osjecaj nikad nisam znala kako tacno. Vise puta mi je ukazano na to da previse zivim u buducnosti. Sve bi sad ali kad stigne to sad,zapostavim ga, jer me je ono sljedece opilo. Obistinilo se ovo ili ne zivjet cu ovu godinu kao da je posljednja stanica. Jer meni malo vremena podari adrenalin. I eto nema predaje. Ima suza i panicnih napada ali ne i predaje.

07.01.2018.

Zen fen

Bori se za posjedovanje izbora. Poprilicno ljubomorno sam cuvala svoju privatnost. Nije me zanimala nesto pretjerano tudja. Citala sam rado biografije, kako bih uplela koju nit mudrosti u svojeglavu lobanju, i to bi bilo to. Prosle godine je samo billboard nedostajao i citava horda fotografa koji ce obznaniti dolazak apokalipticne djeve smorenih ociju. Da ja sam taj otrov koji ste progutali nakon prve drazi koja se iskrala. I ne niste mi bili bitni, samo jako naporni. Jako je bilo iscrpljujuce s vama dijeliti krov. Ali poglavlje zavrsi. Zadnji metak ispaljen 2 mjeseca unazad. I ja, sta je sad sa mnom? Jesam li se puno promjenila? Shvatila sam samo fragilnost svog postojanja i karaktera. Da sam sebi jedini oslonac, i jedini lesinar. Da sam valium & predoza adrenalina u jednom danu. Da nisam sebi nikad svjesno poslozila bilo sta. Da je stizalo onako rutinski tragikomicno. I sad kao sijedi mudrac sjedim i mudrujem, onima koji se vracaju na "mjesto zlocina"koji mi je bio namjesten. Valja me ponovo odgojiti. Valja mi brisati slutnje. Valja mi naci ponovo ravnotezu, bez jecaja & bijega. Da ne nestanem prije nego sto postanem.

10.12.2017.

Znas i sam

Znas i sam da nije bilo vrijedno. Znas i sam da me taj strah u tvojim ocima najvise prokleo. Znam da ce uvijek boliti, sto sam u prerano obgrlila ravnodusnost. Nisi imao potrebu za plitkim izvinjenjem, niti za meni neshvatljviim strahom. Da si pokusao da shvatis moju sustinu, znao bi da ja ne pravim scene. Da se usunjam tiho u tok tvojih vena, preslikavam se zjenici, i isto tako, jos tise, odlazim. Znas da sam bila hladna na tvoj konacni pad u mrezu manipulacije. Ali nisam morala biti i slijepa. Mogao si reci. Ali nisi. I nikad neces. Valjda dok se jednom posteno ne zasitis mraka. Ili te spuca kriza srednjih godina, pa pocnes traziti moj spusteni pogled. Moje povjerenje prema tebi, stajalo je nepmicno. Iako sam bila imuna na idealiziranje nistavila, poimala sam te kao dragog i iskrenog prolaznika. Ne vjerujem da si mi zapamtio rodjendan. Ali strasno me zanima koliko se podvjest poigrala s tobom, kad si se sjetio da pomislis na N.. Nisam ocekivala da ces da pokleknes ocekivanjima drugih. Znam da ovo radis iz griznje savjesti. Da se treses. Trazis precice. Izbjegavas poglede. Nisam ti bila tu da shvatis kako voljeti, vec da shvatis koliko ljubis sliku koju imaju o tebi. Nadam se da ces zadrzati svoj talenat obmane. Da ces je obmaniti do te mjere, da se pocne gusiti od srece. Mislim sta vam drugo i preostaje, nego da budete najsretniji. Imao si moj blagoslov. Valjda sam nastavila da cijenim covjeka koji me je znao smiriti svojim pogledom. I kad ti je iskreno stalo do nekog, ispratis ga darom slobode. Medjutim ti si mi mogao darovati saznanje, prije nego su me okrunili titulom atentatora bajki, svega svetog i nevinog. Znam da odajem te vibre. I takoder znam da mi je drago sto nije ona Ian Curtis prica. Jer ja te u ovoj prici ne volim, i ne nudim svoj buducnost. Nudim ti samo empatiju, kojom sam te obasipala od prvog dana. Samo se nadam te ovo cini bar djelimicno sretnim. I eto hvala ti. Hvala ti na razocarenju. Zbog tebe cu nastaviti da sumnjam jos strastvenije. Da tolerisem pazljviije. Manjkao je ovdje samo direktan pristup. I eto. Magija bi djelovala, i ne bi lomio ocekivanja. Sprjecila bih te. Nadam se da me nisi ubacio u kutiju voljenih. Jer ako volis tom mjerom, voljela bih da me mrzis vise nego sto je ikad iko ikog. Zbog cega si ti ovo sve priredio? U najboljem slucaju bila sam samo hir. Oprost od okova. I koja iskra pred odlazak u svijet snova. Naletio si samo na nemir. Nisam uspjela da ti ponudim smirujuci zagrljaj. Neka su ti malo manje nemirne noci koje slijede. A pogotovo jutra koja ti serviraju moj osmijeh.

12.10.2017.

Paranoid android

Moj najveci problem? Paranoja. Jedva cekam da se rjesim trenutnih okova. Drugi mi pokusavaju presuditi vec dugo. I ne mogu da budem precizna u procjeni granica preko kojih bi presli za moje potpuno unistenje. Uvukli su mi se u mozak. To je dovoljno. Sve vidim kao revanš i osvetnicki plan. Za nesto sto su sami sebi privukli. Privukli su moj bol. Bol koju ne shvacaju oni koji se nisu suocavali sa zvijeri u sebi. Ja jesam. Ovo ljeto je bilo lekcija. Konstantno grijesim. Ali sam bar manje odsutna. Odsutna od manifestacije mojih aspiracija. Dug je put u tu beskonacnost. Iako sam navikla da isplivam sama na povrsinu, ovaj put ne zelim. Treba mi ovo. Trebaju mi ljudi. Ne treba mi potpuna izoliranost. Ekstrovert u meni me je kostao mnogo toga ali i povukao konce koje introvert nikad ne bi. Trenutno me hrani druzenje. Punim 22 za 2 sedmice. Raskinula sam s prerušavanjem želja i snova. Okruzena sam ljudima koji vole sto volim. Udaljila sam toksicne. Na ovom levelu sam mogla biti puno ranije da sam se usudila vjerovati u sebe. Ali taj "late bloomer" efekt je kod mene konstanta. Mnogima se zgadi dostojanstvo. Ocito su navikli na dramaticne scene. Vrisak. Zapaljene forografije. Nemam taj luksuz da se bavim polovnim. Niti zivaca. Dovoljni su mi bili panicni napadi. Dovoljan pad dopamina. Nisu vrijedni nicijeg zivota. Pa ni mog. Ja jesam egocentricna i prevrtljiva osoba. Imam vise mana nego vrlina ali ja to sebi priznam. Iako prevagne negativno niko nije cudoviste dok svjesno ne povreduje druge. Budite samodestruktivni koliko zelite, ali ne gazite po tankom ledu tudih nesigurnosti. Pokusavam da reduciram impulse. Zelim se maksimalno distancirati od svega sto znam da ne moram biti. I eto tako. Kraci jezik. Manja paranoja. Bolji san.

02.10.2017.

Improv moi

Život je igra improvizacije i adaptacije. Krenemo zustro u potragu za rutom, potplocanom pravilima, da bi izbjegli ludilo. Kao da je kuga. Ono što ga dijeli od kuge je neizbjeznost. Nekog izlude ljudi. Nekog brojke. Nekog savjest. Nekog (samo)poricanje. Mene je nekako sve odjednom u kratkom periodu. I onda se rodio ultra mega super turbo - sjeb. Sad sam svjesna moci stava, percepcije & taktike. I sve je u meni. Sve sam to sebi stvorila I razorila. I nema me. Zelim do se povucem ponovo ali nece moci. Ovo je finalni krug. Take it or leave it, forever. You choose.

20.09.2017.

Ples na staklu

Odrekao se porota. Klevetu je zaglusio. Krenuo je strmom obalom. Pogledao u zvijezde. Prerusio Jupiter u mrlju. I zaputio se prema njoj. Odvaznoj. Nije je zanimalo sta ga je dovelo. Jedino za cim je zudila je bila paznja. Dobila je. Razbila prozor. A on je ostao da plese na staklu. Sa svojom savjesti.


Stariji postovi

<< 05/2018 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728293031


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
1636

Powered by Blogger.ba