Wired box

Dobrodošli na moj blog

13.02.2021.

Stereo persona

Jedna orbita. Jedna lančana misao. Sutra tri predomišljanja. Pauza. Reaction shot uperen u zbunjeno-zamišljenu facu. Rez. Lutaju po setu nervozno mlataraju rukama. Ona stoji. Sivilo sakoa mješa se sa sivilom njenih očiju. Iris je boje aktovke. Broj promila se mješa sa stanjem na računu. Broj propuštenih poziva terapeuta se mješa sa bar kodom one anti-stress loptice koju je dobila od mame za rođendan. Da igraju opet onu igru "Put za Jeruzalem" kao nekada u obdaništu, izmakla bi im svima redom stolice. Jer je htjela i kao dijete da je pobjeda teleportuje. Makar i u Jeruzalem. Dribla misli. Aneurizma u najavi zakucava koš. Kažu da žele još. Još teksta. Par izvrnutih fraza iz nekog coming of age filma. Okej. Nastavlja da kopa po dosjeima svojih kognitivnih čvorova - otpadnika. Možda sve dosad nedorečeno jednom pristigne na neko odredište. A možda već lansiraju onaj čitač misli iz Japana prema njenoj tikvi. Možda će i taj robot prije stići do moždanog nego do praćenja algoritma tih misli. Vrijedi se nadati. Sad se sjetila da se ipak radi o čitaču snova. I da nije sigurna da li je iz Japana ili iz Kine. Mogla bi ona sad to da googla. Ali ostat će ignorantna i politički nekorektna. Valja nekad zaviriti i u Sjevernu Koreju. Kad je Laibach mogao. Može i ona. Čik pauza.

28.01.2021.

Vrteska

Pisem skoro svaki dan. Mehanicki. Do kraja smjene. Panta rhei momenat koji sam imala prije je odsutan. Dobar dio svog zivota nisam uzivala u bilo kakvom vidu izrazavanja. Progovorila sam onako kampanjski. Jer eto nisu htjeli da savladaju telepatiju. Vjerovatno sam imala malo sta da i kazem. Bar ne ono sto zelite da cujete. Srozava me nesanica i buncam tu ispred sebe. Ispred svih. Pomisle da sam na dobrom putu da budem ona stara. Kad kazem ona stara onda mislim na moju hrabrost da idem glavom bez obzira. Da se upustim i da dopustim sebi lutanje. Ovo je neka kvazi depersonalizacija. Voljela bih da mogu onako iskreno i otvoreno da kazem sta ja to ocekujem. Od sebe i poglavlja koje ce eventualno da usljede. Boldirat cemo to "eventualno". Nikad nisam imala glasne misli. Ne cujem svoje misli. Prema Descartesu sam zombi. Jedino sam pisanjem uspjela da odgonetnem sta se uopce desava u meni. Nije ni praznina. Nije ni nedostatak paznje. Nije ni nedostatak volje. Nego neiscrpna iscrpljenost. Do te mjere sam se zasitila tim osjecajem da pokusavam da ga jednostavno ignorisem. Lazem sebe da imam energetskih baza za iducih 15 zivota koje sam spremna da zivim. Ne znam sta je rjesenje za "zivim u jednacini sa dvije nepoznate", ali suludno je sustinski i traziti rjesenje. Imam milosrdniju taktiku. Naprosto cu da se vratim na pocetak price, kad vec ne poznajem kraj. I onda mozda panta rhei molekule bar na tren izvire iz skrovista.

29.11.2019.

Ditto

NIKO OSIM TEBE Čarls Bukovski Niko te ne može spasiti osim tebe. Naći ćeš se ponovo i ponovo u gotovo nemogućim situacijama. Oni će pokušati ponovo i ponovo pod izgovorima, pod maskama i silom da te nateraju da podlegneš, odustaneš i tiho umreš iznutra. Niko te ne može spasiti osim tebe.. i biće dovoljno lako da ne uspeš tako lako ali nemoj, nemoj, nemoj.og sebe. Tvog hrabrog sebe. Tvog pevajućeg magičnog sebe i tvog prelepog sebe. Spasi ga. Ne priključuj se mrtvima u duši. Održavaj sebe humorom i skladom i na kraju ako je neophodno uloži i celog sebe u tu borbu, bez obzira na izglede, bez obzira na cenu. Samo ti možeš da spasiš sebe. Učini to! Učini! I tada ćeš tačno znati o čemu govorim. Samo ih posmatraj. Slušaj ih. Zar želiš to da budeš? Bezličan, bezdušan, bezosećajan stvor? Zar hoćeš da doživiš smrt pre smrti? Niko te ne može spasiti osim tebe, ti si biće vredno spasa. To je rat koji nije lako dobiti ali ako je išta vredno pobede onda je to ovo. Razmisli o tome. Razmisli o spasavanju sebe. Tvog duhovnog sebe. Tvog hrabrog sebe. Tvog pevajućeg magičnog sebe i tvog prelepog sebe. Spasi ga. Ne priključuj se mrtvima u duši. Održavaj sebe humorom i skladom i na kraju ako je neophodno uloži i celog sebe u tu borbu, bez obzira na izglede, bez obzira na cenu. Samo ti možeš da spasiš sebe. Učini to! Učini! I tada ćeš tačno znati o čemu govorim.

02.05.2019.

sve je do perspektive

Ja nemam misljenje. Imam citav spektar polemika. Remiks tedtalk-ova i Ane Bucevic. Malo Zizeka. I najkonfuzniji motivacijski mash up moze da pocne. Malo sam se opet okliznula u sopstvenoj nesigurnosti. I hopala...bolje mi je. Nema nista bolje od krvavih bijeloocnica i preispitivanja citavog dosadasnjeg Zivota. Ne steze mi se nesto kravata. Ne zelim da sve ovo shvacam preozbiljno. Ako sve ovo bude moralo na restart utjesno je da me boli nesto bas briga. Mislim volim ovaj svoj ostvareni sancic. Ali onaj "leptirici u stomaku letim ti u zagrljaj osjecaj" moze da stvori samo jedna neprevazidjena strast. Kad se sjetim samo koliko sam se zabezeknula kao malo dijete prosle godine u ovo doba. Vjerovatno sam ocekivala puno vise od sebe. Jer nije da sam bila inspirisana. Izgledalo da je nepresusna ta sreca koju sam osjecala. I sad eto ne znam. Sve nesto moram da nastavim, a ako cemo iskreno pocinjem od 0. Neke stvari koje su me mucile prosle godine mi se sad cine smijesne. Primjecujem i da sam u proslosti neke stvari uzimala zdravo za gotovo. Jedva cekam da ponovo spakujem kofere. Kompletan jedan update emocija, iskustava i misli. Eto to bi bilo pozeljno. Neko ne bi sad nista mijenjao. Jbg, sve je do perspektive.

09.11.2018.

Here we go again

"Voljela bih da se vidis mojim ocima." Neko ko te zna skoro citavu vjecnost ti to kaze i pokusas. Pokusas da se okitis onim istim ruhom djecije radoznalosti i iskrenosti. I uspije ti. Onda pokusavas da se s tim istim spoznajama o sebi vidis i kao neko kome sopstvena sjena nije vjecno jedini saputnik. I pokusala sam, stvarno jesam. Ali vidim se na tom putu opet tu. Sama. Sve je dobro kad zazmiris na jedno oko. Pa na drugo. Kad pokusas da se vizualiziras sa dovoljno dobrim. Ali ne to nije to. Ja jos vjecno lutam, zbog tebe. Trazim te. Pronalazim te u sopstvenoj praznini. Proslo je tri godine i 2 mjeseca skoro. I ne znam. Nikad nisam uspjela da u potpunosti zatvorim to poglavlje. Pokusavam da odrastem. Pokusavam da ti pronadjem kutiju u zaboravu, ali ne, ne ide. Zauvijek cu da marim. Suludo je. Bez sumnje. Ali to sam ja. Ja sam ona koja ce da traga za tobom sve dok se ne upotpuni ovo u meni. Sta god to bilo. U ova zadnja dva mjeseca sam si umisljala da sam osjetila draz. Ali nisam. Sve dok jos lutam i trazim te u svakom ko se upusti u ovu moju neprestanu reinkarnaciju lutanja u melanholiji i nostalgiji. Valjda je to ono sto si mi ostavio iza sebe. Da svu potistenost koju si izazvao iskoristim. Da bar na platnu ili na komadu hartije osvanemo mi. U nekoj drugoj, imaginarnoj dimenziji.

22.10.2018.

Nekad tamo iza sjete

Pocinje tamo negdje iza sjete nova prica. Iza dobrog ceka jos bolje. I onda si tu. I ispunjen, zar ne?

18.09.2018.

Nervni padobranac na usluzi

"Sama stojis na rubu ponora i ocekujes jato lesinara da zabarikadiraju tvoje sirove nesigurnosti." Ja se ovako ne osjecam. Osjecam se. Pa ne osjecam nista. Sem onog gorostasa od ocekivanja. Prema sebi. Praktikuje se covjeku ta samospoznaja dok na drugoj liniji imas onaj guru glasic koji te leprsavo zanosi s jednog oblacica zablude na drugi. Znam da imam opet dug put ispred sebe. Da se nisam nikad okruzivala s vise ljudi a osjecala usamljenije u posljednje 3 godine. Mislim znate kad samog sebe sabotirate jer eto nemate energije za kontinuiranu razumnost. Gusim se. Opet to gusenje. Kad gledam kako drugi skulptuisu svoju ravnodusnot, moja zbilja ostaje nedovrsen prototip. U sustini sa svima suosjecam, ali je jace od mene naprosto da se tad u plitko malo govance pretvorim koje sve to umanjuje. Zasto? Zato sto se ne znam nositi s tim. Trebam 50 novih pocetaka, kako bih pobjegla od ove (ne)sigurne luke. Sretno mi bilo.

22.06.2018.

Simulacija osjecaja - akademska gromada ocaja

Kako te mogu zeljeti svaki put kad se nesto desi sto ce me dovesti korak blize meni samoj? Bila sam se otrgnula od utocista koje mi je odavala tvoja pojava. I sve je proslo. Svi su prosli. I dani. I blijedi osmijeh iza ravnodusnosti. I dzelati mog ponosa. I prkos. I inat. I nostalgija. Ali stare dobre nemirne noci, se vracaju. Gdje bih sve ponovo. Ali prosao voz. Prokockala sam tebe, i tebi slicne. Otpisala sebi tu slobodu da te volim. Ne umijem ja to. I ti to jako dobro znas. Ne znam kako da te uopce vise oslovim. Kao ponosno ocuvan oziljak ili kao ranu? Falis mi. I sad kad bi ti se oci zacaklile i kad bi mi pretocio svoje misli u kalup svog jedinstvenog zaleta euforije, dozivjelo bi sve u meni renesansu. Ali nema te. I nema me. I nema nas. I da 4 jebene godine su prosle. I ne nisam ostala bez ispaljenog metka. Ja sam bila meta. Ranilo me svaki pokusaj poredjenja drugih s tobom. I to je to. Osjetila bih na sekund draz. Ali cim bi se odraz svih tih utjeha, prolaznika kristalizirao, nestala bi svaka naforsirana iskra. Ali eto. Tu su snovi. Cuvam ti mjesto. Neces znati da sam ti ga ja ustupila. Jer znam. Znam da vise ne postojim za tebe. Ja sam tebi samo asocijacija za prezir. A ti si brate inspiracija za nebulozne postove kad me smori ispitni rok. Znaci..zamalo sam samoj sebi povjerovala da sam jos u tom tripu. Trebam refresh nakon ovih streberskih orgijanja. Pod HITNO!

12.05.2018.

Alter ego, i drugi ep o lansiranju sretnog nitkova

Negdje u pustolovini samovelicanja ugledah tromo nebo iznad sveopceg ludila samotanja. Svjez zrak sam zamjenio unutrasnjim smogom neodgonetnutih misli. I sjedim izresetan svojim prkosom. Strastven. Stran. Stranac u svemiru apsurda i smislenosti. Plutam po tebi istino. Plutam i spotaknem sebe pred svakim tvojim fragmentom. Strah? Da li je on prisutan? Nekad svrati da pocaskamo. Da mu onako bezivotno podignem roletne. I onda se razidjemo. Jer ja znam da je i on odustao od mene. Ne ostri mu se ostrica njegovih kontinuiranih samopjeva. Opjevani strah se kotrlja sebi nazad u celjust. I onda ostajemo tu ja i vizija. I ona se kao krpelj uspinje uz vratnu zilu svih zivota koje je likvidirao strah u proslom cinu. I sjedim i primam infuziju jedne besmrtnosti. Jednog neobjasnjivog vala novih odraza. Sjedim, divim se. I gusim se repertoaru koji prosijava svakom slijepcu u pokusaju, jednu novu iluziju. Tu je moje utociste. Tu sam svoj. Samo sto sam svoja.

28.04.2018.

Slijepa ulica je mjesto mojih najljepših inspiracija - Kundera

Umiješ da obgrliš svijet? Da jednim dahom odagnaš vrisak koji se skriva u tuđem trezoru bola? Ali šta je to što tebi preostaje? Par zrnaca pijeska u satu? Ako i sam sebe napustiš ko ti to preostaje? Sve su to pitanja na koja jedino može da odgovori iskrenost. Iskreno govoreći, ne radi se o manjku uzajamnog poštovanja ili susretljivosti. Već strah. Daruješ pažnju i empatiju, jer si spoznao nemir kojim se oni trenutno susreću. Ali, ako oni pomno žele da se/te izmanipulišu svojim nihilizmom, onda se preusmjeri. Recimo, kad ti uporno naglašavaju kontradiktornost tvojih samospoznaja. Kada ti važu svaku izgovorenu riječ. Kada ih tvoja zahvalnost iritira. To je izazvano strahom. Tu leži čvor omče koju im je ego vezao, dok su oni mjesečarili u nesigurnosti. Ti nisi tu da ispraviš za njih krive Drine. Već da im ostaviš prostora da se suoče sa svojom sopstvenom suštinom. Ako si prošao već tom rutom, znaš koliko je bolan proces, ali predivna destinacija. Ne radi se tu o bijegu od mračnih epizoda, jer te je strah povratka u tunel bez svjetla na kraju. Nisi egocentričan. Već si odgovoran. Odgovoran prema sebi. Svom svijetu. Svom putu. Dopusti drugima da pokušaju pronaći svoj kompas. I ako vam se putevi jednom opet spoje, znat će i oni sami kako da se nose sa iluzijom "slijepe ulice" ocrtanoj u mapi, onih u izmaglici. Zalutalih. Prošlih verzija njih samih. A vi, vi nastavite da pratite navigaciju do Otoka istine.


Stariji postovi

<< 02/2021 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
6456

Powered by Blogger.ba